Pocecu da verujem
Pocecu da verujem u nemoguce. U neracionalno. U karmu i telepatiju.U znakove, proroke, i bozansko.Smejem se.... Znam ja sebe. Znam i da necu. Ali, gde pronaci odgovore kojih nema?!
A mozda stvarno i pocnem da verujem?Veruju ljudi i u gore stvari, pa sta...Toliko puta sam se vec promenila.I onda kada nisam verovala da je to moguce.Cinik u meni skoro da je umro, rodila se neka nova ja.Vidim, dopada mi se ta nova.Donekle.Jer , ona svet drugacije vidi.Ona ima toliko toga sto ja nisam imala.Sve je novo. Bolje.Ili naizgled sve.Ona ima i nadu.
A ja nisam sigurna koliko se ostatcima straog cinika u meni to dopada.... jos uvek.Spletkarim, sa sobom, sa tobom.Pretvoricu se u telenovelu, spansku sapunicu, ocajnicu....Necu. Znam da necu, ali smeta mi... smetas mi... smetaju mi... smetam sama sebi...Sve mi smeta.
Smeta mi sto ne mozes cak ni da se naljutis na mene, pa onda bih se ja naljutila na tebe.Nasla bih eto neko opravdanje, neki izgovor, da kazem kako sam u pravu.I eto ga okupan osmeh.Za tebe.Zato sto pazis, zato sto brines, i vodis racuna... o svakoj reci. Kao uvek, o svakom pogledu, gestu.Smeta mi to. Nemoj. Budi onakav kakav trebas biti. Pokazi ljutnju, pokazi bes.Znam da te ponekad ocaj cepa tamo gde si najtanji.Nisam ja od stakla, necu se razbiti...Mogu da podnesem.Nedaj da te spreci moj pogled.Znam da me zato uvek gledas siroko otvorenih ociju. Trazis, rijes... kopas mi misli.Necu da budem tako zahtevna. Obecavam da necu.Ne penji me na pijedestal. Nije mi tamo mesto, niti sam to zasluzila.Necu da te mucim. Bar ne danas.Rasiricu ruke, prosucu neznost vrhovima prstiju...Danas cu te samo voleti.Volecu te i sutra. A tada mi oprosti sto nije osmeh sve sto na osmeh lici.